Nasilje u školama: Ogledalo društva u kojem živimo

Čovjek uči dok je živ.

Poznata izreka koju sve generacije provlače kroz različite situacije u životu. Moraš učiti da bi napredovao. A gdje učiš? Naravno, u školi.

Škola je kroz generacije predstavljana kao mjesto znanja, razvoja i sigurnosti. Mjesto gdje spoznaješ, stičeš i dijeliš. Simbol nečega dobrog i vrijednog, gotovo svetog prostora u kojem se oblikuju ljudi i društvo.

Bla, bla, bla…

Otvaram Google i pišem „stanje u bh školama“ i izlaze naslovi: Brutalni incidenti: Kako zaustaviti eskalaciju nasilja u bh. školama?; Ministarstvo obrazovanja KS osuđuje napad nastavnika na učenika u sarajevskoj školi;  VIDEO: Nastavnik u sarajevskoj osnovnoj školi tukao učenika: ”Ovdje sjedi p**** ti materina”;  Oglasila se osnovna škola iz Sarajeva nakon incidenta sa nastavnikom: Sigurnost učenika je prioritet; Dojave o bombama u više škola u BiH;  Ministarstvo KS osudilo napad na profesoricu.

Vrijeme i prostor u kojem živimo okruženo je nasiljem svake vrste. Djeca tuku i maltretiraju drugu djecu. Profesori tuku i mlatretiraju djecu. Djeca tuku i maltretiraju svoje profesore.

Gdje nasilje prestaje?

U posljednjih nekoliko dana u Bosni i Hercegovini desilo se nekoliko slučajeva nasilja u školama, koji su otvorili ozbiljna pitanja o sigurnosti djece, nastavnika i ukupnoj atmosferi u obrazovnom sistemu.

Posebnu pažnju izazvao je slučaj iz Sarajeva, gdje je nastavnik u osnovnoj školi verbalno i fizički nasrnuo na učenika, uz prijetnje i psovke koje su zabilježene na videosnimku i proširile se društvenim mrežama. Nakon reakcije roditelja i javnosti, slučaj je prijavljen policiji, a nastavnik je uhapšen zbog sumnje na ugrožavanje sigurnosti učenika.

Istovremeno mediji su izvještavali i o slučajevima nasilja nad prosvjetnim radnicima, uključujući fizičke napade na profesorice i nastavnike unutar školskih prostora. Takvi događaji dodatno ukazuju na zabrinjavajući porast agresije i netrpeljivosti koji se sve češće prenose i u obrazovne ustanove.

Čitali smo o više slučajeva fizičkog i psihološkog nasilja među učenicima, uključujući incident u Banja Luci gdje je učenica brutalno pretukla vršnjakinju dok su druga djeca sve snimala mobilnim telefonima, bez pokušaja da zaustave nasilje. U Mostaru je jedan učenik završio na bolničkom liječenju nakon višednevnog maltretiranja i fizičkog napada u školi, što je dodatno otvorilo pitanje odgovornosti institucija i zaštite djece u obrazovnom sistemu. Slučaj iz Zenice gdje je grupa dječaka napala djevojčicu u osnovnoj školi, nakon čega su joj konstatirane povrede i pružena medicinska pomoć.

I što je možda najgore – sve se ovo nasilje snima i dijeli na društvenim mrežama, što nam govori da nas ova vrsta odnosa i ponašanja čak i zabavlja.

Tijekom aprila ove godine više osnovnih i srednjih škola u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici i drugim gradovima primilo je prijeteće poruke putem elektronske pošte, nakon čega su učenici evakuirani, nastava obustavljena, a policijske ekipe izvršavale KD preglede. Iako su one uglavnom bile lažne, njihove posljedice nisu bezazlene djeca i nastavnici suočavaju se sa strahom, panikom i prekidom svakodnevnog obrazovnog procesa.

Nasilje među djecom i mladima je samo odraz društvenog stanja uma i svijesti. Društvo koje se još uvijek (ne)suočava s ratnim događajima iz devedesetih samo prenosi agresivne modele ponašanja na sljedeće generacije. I kada odrastu u atmosferi u kojoj dominiraju moć, poniženje i agresija, mladi vrlo lako usvajaju iste obrasce ponašanja.

Djecu smo odgojili da moraju brinuti samo o sebi, društvena korist je priča iz socijalizma, protiv toga smo se borili.

Zato odgovornost ne može biti samo na školama. Obrazovne institucije, roditelji, mediji i organizacije koje rade s mladima imaju zajedničku odgovornost da stvaraju sigurnije i zdravije okruženje za odrastanje.

Prevencija nasilja ne može se svesti samo na kažnjavanje incidenata, nego zahtijeva kontinuiran rad na izgradnji kulture poštovanja, solidarnosti, dijaloga i međusobnog razumijevanja među mladima.