Piše: Din Ferizović

„Izvanredno govoriš njemački!“ – ta rečenica je bila dovoljna da me ušutite na narednih pola sata. Kad ti neko kome je jezik maternji kaže da izvanredno pričaš, u tebi se pojavljuju dva, nimalo kompatibilna osjećaja: Prvi je ponos, uspjeh. Osjećaj trijumfa i napretka, jer si napokon savladao taj prokleti njemački gdje svako pravilo ima osamdesetčetiri izuzetka i nikad sa sigurnošću nećeš znati da li je riječ der, die ili pak das. Međutim ti si ga savladao, ipak taj kompliment dolazi od Nijemca.
Drugi osjećaj je strah, koji te polahko ali sigurno obuzima. U očima te osobe si upravo dobio etiketu- znaš njemački, mora da si pametan jer si ga tako brzo savladao. U tom trenutku shvataš da si zaboravio da li je der ili das Geschäft. Postaje ti jasno da ne znaš kako se koristi konjuktiv, ne znaš ni šta je to. Unutrašnji mehanizam odbrane se uključuje i na naredna pitanja odgovaraš samo sigurnim vokabularom, onim za kojeg znaš da je apsolutno tačan: „Ja“, „Nein“, „Döner bitte“.

Čekaj malo, (t)ko si ti? Šta želiš? Kakve veze ima ovo sa bilo čim?

Ime Din, prezime Ferizović. 19 godina. Rođen u bolnici, odrastao u malom, pod planinama ugniježdenom gradiću Bosanskom Petrovcu.
Moj gradić ima četiri ulice i dvije mahale - ponosan sam što sam Petrovčanin ali znam: svijet nije ograničen planinama ili Medenim Poljem, već voljom. Od malena sam želio istražiti svijet, što sam u srednjoj školi polahko i počeo. Par godina kasnije i stajao sam pred onim Velikim izborom.

Mart 2018.

Mom srednjoškolskom putu se nazire kraj - i to baš kad sam se na njega navikao! Vrijeme je velikih odluka. Na taj naizgled običan dan sam imao ogromnu dilemu. Naime, prijava za volontiranje u Njemačkoj se iznenada opet otvorila, mjesec dana nakon što je zatvorena. Prvi put sam za prijavu čuo već u januaru, iako mi tad nije bila ni na kraj pameti. Godinu dana u Njemačku da idem? Jes', da me se moji odmah odreknu preko novina. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, ideja volontiranja mi se činila sve privlačnija. Rok za prijavu je prošao ali se u skrivenim dijelovima podsvijesti zadržala misao - šta bi bilo da sam se prijavio?

Od Marka, koji je izabran za jednog od volontera te godine saznajem: poziv za volontiranje ponovo otvoren. Šalje mi link, s molbom da proslijedim zainteresovanima. Ono što u tom trenutku nijedan od nas nije znao, jeste da je sljedeća osoba koja će se prijaviti na taj poziv: ja.
U glavi se ponovno pojavljuje davno odbačena ideja. Da li je ovo znak? Nakon par sekundi ideju otpisujem kao razmišljanje luđaka. Čuj volontiranje godinu dana, gdje si čuo da to neko radi? To je za one hipstere što ne znaju šta će od života.

Tu noć se pojavljaju upitnici. Zašto ne? Zašto da? Takav podvig je sulud, apsolutan skok iz normalnog u paralelni univerzum. Treba fakultet, treba raditi. Kakvo volontiranje.
Kao što možete pretpostaviti, znatiželja je prevladala strah. Prijavljujem se, pišem CV i motivationo pismo te daleko preuveličavam svoje znanje njemačkog jezika. Slijedi intervju. Par dana kasnije, mail: dragi Din, dobrodošao u novu generaciju volontera!
Posebnog vremena za slavlje nije bilo. Za razliku od Marka i ostalih drugara, nisam imao par mjeseci prije početka. Već par sedmica nakon toga sam u Njemačkoj. Provest ću prvu sedmicu trinaestomjesečnog borakva u Njemačkoj na selu. Na svoju destinaciju stižem pred ponoć i shvatam ozbiljnost situacije - nisam više kod kuće, već na samom sjeveru Njemačke.

Početak je bio jako interesantan. Po danu smo radili team building, razgovarali o temama kojim se organizacija bavi. Upoznavali se. Navečer bi sjedili oko vatre, krali kukuruze s komšijske njive i uživali u opuštenim radnim danima.
Već treći dan su naši njemački drugari znali osnove bosanskog/hrvatskog/srpskog/crnogorskog jezika. To jest, znali su da se balkanci izrazito ponose činjenicom da pričamo više jezika. Naučili su koristiti osnovni vokabular poput „nemam para“, brojeva do pet i poletnih uzrečica koje nastaju prilikom susreta malog nožnog prsta sa nogom stola.
Opuštena ali i radna atmosfera bila je samo priprema na ono što dolazi. Počeli su razgovori o onome što nas čeka. Na šta će sve to ličiti? Hoćemo li biti u mogućnosti, odraditi sve što se traži od nas? I najbitnije: kad ćemo napokon početi konkretno raditi?

Nakon sedmice provedene na zabačenom njemačkom selu bilo je vrijeme da upoznamo vidimo naš novi dom i radno mjesto. Ulica Färberstraße 22, Neumünster. Tri stana, jedan pored drugog. 2 kuhinje, dvije veš mašine. Kao i svaki štreber biram sobu koja je pored internet rutera - odluka za koju i dan danas smatram da je bila pun pogodak. U stanovima nas je dočekala stara generacija volontera. Iako svako od nas ima svoju sobu, u naredne tri sedmice će nas 17 živjeti skupa.

Sljedeći dan smo upoznali naš ured i na moju radost, počeli da radimo. Kroz naredne tri sedmice, pored brojnih radionica o strukturi organizacije, zakona o volontiranju i putovanja u Berlin imali smo priliku da se zbližimo sa starim volonterima. Oni su se potrudili da nam svoje znanje maksimalno prenesu, što su i uspjeli. Na kraju treće sedmice, bilo je vrijeme da se pozdravimo s njima. Oni odlaze, mi ostajemo. Priznat ću, bilo mi je djelimično drago - njihov odlazak je označio jedno: naša godina počinje.
Prvi ponedeljak bez starih volontera je bio čudan. Svi smo imali zadatke i planove, znali smo šta treba da radimo.

Šta se radi?

Svaki od ukupno devet volontera je imao svoje zaduženje - moje zaduženje se zvalo „Kampagnenbetreeung“, ilitiga koordinacija kampanje Socijalnog dana. Primjetit ćete da bolje zvuči na našem/engleskom, tako da sam se trudio taj naziv češće da koristim.

Moja odgovornost bila je, zajedno sa ostatkom Ressora (dijela tima posvećenom određenom zadatku, u našem slučaju Ressor Sozialer Tag), planiranje i provođenje Socijalnog dana u Njemačkoj. Na Socijalnom danu u Njemačkoj godišnje učestvuje oko 60 000 školaraca i 500 do 600 škola. Moj glavni zadatak je bio kreirati promotivni materijal – od flajera do bombona sa logom organizacije. Sve što će privući pažnju učenika, nastavnika i poslodavaca.
Vratimo se sad na prvi ponedeljak. Jedna stvar postaje očita.
Više nema Hannesa, mog prethodnika, da mi kaže šta da radim. Nema starih volontera da nas drže za ruke i pokazuju šta treba da radimo, bili smo sami. Nekim čudom, u prvoj sedmici nakon odlaska starih volontera nije bilo požara ni poplava. Štaviše, ako smijem reći: bili smo veoma dobri u svom poslu. Naša godina je počela - mi smo bili odgovorni za ono što dolazi.

Već na samom početku bilo je jasno, da smo pored odgovornosti imali i mogućnosti da utičemo na načine rada, da promjenimo ono što nam se ne sviđa, da ostavimo svoj trag. To smo iskoristili na razne načine - neki su promjenili dotadašnje načine facilitacije radionica. Neki načine komunikacije sa školama, sa vijećima učenika. Neke od njih se čine kao male stvari, ali nakon godine su prerasle u velike promjene.
Priprema Socijalnog dana ide u punom toku. U međuvremenu, nas devet raspodjeljenih u tri stana jedan pored drugog smo naučili kako da živimo jedni s drugima. Zajedno smo radili, zajedno živjeli, zajedno kuhali - štaviše, pronašli smo kompromis između vegana i mesoždera (mene i u određenoj mjeri Marka).
Radimo, putujemo, živimo poseban volonterski stil života. Jedan od najboljih dijelova te godine je činjenica, da ne postoji škola. Volontiranje nije nešto što radiš pored škole, radi čega dobijaš lošu ocjenu ili mrke poglede profesora zbog izostanaka. Srž svega je bilo volontiranje, sa svim svojim vrlinama i manama.

3 lekcije iz volonterske godine

1. Zemljo moja, daleko si daleko

Hiljadu kilometara udaljen od rodnog praga, od prijatelja i svega što mi je poznato. Prvi dani u tuđini su nešto posebno. Um još uvijek nije svjestan činjenice da se cijelo okruženje promjenilo - ne, ne možeš više prelaziti na crveno samo zato što nema auta. Da, tete na šalteru su još uvijek bezdušne, to je univerzalno. Ne, nisi slabić jer ti nedostaje dom, prijatelji.
Nakon prvih par dana pojavljuje se poznati kultur šok, ništa novo prilikom mijenjanja sredine. Više ne smiješ pretpostavljati činjenice. Osjećaj neugodnosti u novoj sredini i želja za povratkom na staro je sve jača i jača.
Zašto ovo pišem?

Početak života u novom gradu, novoj državi nije lak, iz jednog prostog razloga: napuštaš svoju zonu komfora. Apsolutno sve što si ikada uradio, sve što si dokazao moraš uraditi ispočetka. Počinješ od nule.
Međutim, nakon prvobitnog šoka te očekuje nešto nevjerovatno: jednom kad prebrodiš neke stvari, kao npr. činjenicu da je kruh uz obrok nepostojeć, počinje nevjerovatno iskustvo. Za stereotip „Nijemci su tačni“ si čuo, uviđaš da je istinit ali i napokon razumiješ zašto. Pitanja o kulturi i načinu života prestaju biti „šta“ i postaju „zašto“. Uviđaš da mnoge stvari koje su ti se činile stranima, možda čak i naopakima imaju vrlo dobre razloge.

2. U svijetu postoji jedno carstvo

„Homesickness“ se vremenom smanjuje, prihvataš novo okruženje kao status quo. I jedna stvar postaje očita. Prijatelje koje si imao nisi izgubio. Naprotiv, činjenica da ste odvojeni vas jača, jer ste uprkos svemu još uvijek prijatelji. Još uvijek se jedni drugima jadate o ljubavnim problemima (ili u nekim slučajevima, manjku istih). Još uvijek se okupite za prvi maj ili izlazite na kafe (kad se vidite), posjećujete se ili pravite planove zajedno. Pjevate uz gitaru pred polazak.

3. Savršenstvo je mit

Na početku sam počeo s pričom o mom (ne)znanju njemačkog jezika. Dugo vremena sam strahovao od grešaka. Ne smijem praviti greške - mislit će da sam glup. Strahovao sam da neću biti u stanju ispuniti ono što se od mene očekuje. „Drugi su to tako dobro odradili, kako ja to da postignem?“. Sjećam se anksioznog listanja web-stranice SHL-a, sve je izgledalo tako daleko.

Kroz godinu sam shvatio jednu stvar, to je da ništa nije savršeno. Ne postoji savršenstvo, svi smo nesavršeni, griješimo. Iza te „savršene“ web-stranice su sati nesavršenog rada, grešaka i truda. Iza svakog govornika njemačkog su godine vježbanja i grešaka. Iza svakog nasmijanog volontera na reklamnom posteru za volontersku godinu stoji osoba i stoji fotošuting od sat vremena.
„Na ovoj izgledamo dobro, stavi tu na poster.“- rekoše i nastaviše sa svojim dnevnim obavezama.
„Nemam se šta prijavljivati, ne mogu ja tu proći“ – tu istu rečenicu su izgovorili brojni volonteri, tako da i ti možeš biti jedan od njih.

Moja godina je gotova. Socijalni dan bio i prošao, seminari organizovani, finansiranje za projekte obezbjeđeno. Novi volonteri su stigli. Sa naših prostora njih troje, Sabina, Nina i Fatjon. Sabina nastavlja raditi na mojoj poziciji i dok s njom prolazim kroz skrivene opcije InDesign-a, prisjećam se svog početka. Interesantna skupina, interesantna godina. Njihova priča počinje, a moja prelazi u novo poglavlje.

Ukoliko ti se sviđa Dinova priča i želiš steći slično iskustvo, prijavi se na SHL incoming volunteers program 2021/2022.